PODZEMNA ITALIJA
ZAGREB 1933
1 DŽEPNA BIBLIOTEKA 1
DINO MONTANARA
PODZEMNA ITALIJA
CIJENA 4 — DINARA
1 DŽEPNA BIBLIOTEKA 1 Izdavač: Fina Grkovič
Zagreb, Gundulićeva ul.24
Stam
Pary
aäGrafifca^ZaBreb’^^««éevaut^
Nizza, veljače 19 ..
Ležim na zlatno-modroj obali, u Nici, a pre- damnom se prostire gotovo nepomično more. Mi sli mi se komešaju. ' Pokušavam da ih saberem.
Danas se opet vraćam u Italiju. Nakon tolikih go
dina. — Jedne noći morali smo bježati. Dijelili smo zabranjene letke, sazvali skupštinu, ali, prem
da smo postupali vrlo oprezno, :— bilo je špijuna među nama. Iste noći bila je moja kuća opkoljena;
izvršena je kućna premetačina. Moju biblioteku rasuše, moje radove uništiše. Ali mene nisu pro
našli. Dva moja saradnika i ja napustismo grad i pođosmo različitim putevima. Tek na švicarskoj granici smo se sastali. Napustismo Italiju i kao zadnju uspomenu na »ljubljenu domovinu« poslaše pogranične straže za nama nekoliko metaka, kada smo, rušeći se, kližući i skačući, htjeli đa se do kopamo slobode. Jadni C. slomio je noge. Kao stvinari baciše se na njega. Njegov pad, možda, spasio nam je živote. U odsutnostibili smo osuđeni svaki na po deset godina izgnanstva na Pantelle ria otoke, gdje se, za fašizam, nekih stotinu teških kažnjenika 1 isto toliko političkih — pržilo n-a suncem usijanoj stjenovitoj zemlji. Ubogi C.l
5
Njemu i nekolicini drugih naših najboljih bilo je zlo. Govori se o mučenjima. Nismo mogli sa
znati ništa točnije. Naši povjerenici su šutjeli.
Cenzura i špijuni sputavali su naše drugove. Iz Italije se nije moglo ništa saznati. Zato je jedan od nas morao ići tamo. Izbor je pao na mene. Go vorio sam nekoliko stranih jezika i vladao sam gotovo svim talijanskim dijalektima. Mogao sam se prikazivati kao inozemni turist, a isto tako i kao stanovnik gotovo svake talijanske provincije.
Radio sam aktivno u pokretu, nisam bio loš orga nizator, a bio- sam darovit glumac. Opasnost je za mene bila vrlo velika zbog moje političke pro
šlosti, Ali ođ toga je bila jača svijest da izvršim svoju dužnost. Ona me sasvim obuzela, kada sam pomislio đa ću možda za nekoliko sati opet raditi ruku o ruku sa svojim starim prijateljima.
A tada — možda me ni moji najbolji prijatelji neće prepoznati. Preobrazio sam se u pobožnog svećenika iz Normandije sa dugom, crnom man tijom, okruglim šeširom i zlatnim naočarima, te sa dražesnom, besprikorno zaobljenom tonzurom na tjemenu. Sa otrcanim molitvenikom u ruci i sa pravim izrazom pobožna dušobrižnika,na čijem se licu odražavala skromnost i dostojanstvo, morao sam u zemlji, kao što je Italija, koja se danas svo jini mentalitetom vratila u srednji vijek, da pobu dim povjerenje i rešpekt.
Genova, veljače 19 , Konačno pam prispio u Genova, »ponositi grad«! Na granici je prošlo sve u redu. Kao ne
dužni svećenik sa svojom isto tako nedužnom prtljagom i nekoliko svetih knjiga nisam bio ni udostojen jednog pogleda u ovo doba političke napetosti, stalno sumnjičavih pograničnih stražara.
Naivno sam stajao pred ovim diktatorima u oktav formatu, od kojih se svaki zamišljao kao mali Duce. Moj paket ih nije ni najmanje interesirao.
A mozak pak ne može se kontrolirati. Pogranična procedura trajala je inače satima. Pred nama sa sa upravo grotesknom pedantnošću pregledavani kovčezi bogatih i torbe i omoti siromašnih. Kamo nije doprla ruka carinika u civilu, tamo je svoj nos zabio koji od revnih vojnika fašističke mili
cije. Posmatrao sam lica mase: podmuklost, zbu njenost, gađenje, poniznost, glupost i strah. Jao radniku ili seljaku, koji bi se usudio da odmah ne odgovori na osorno pitanje. Nemilosrdno bi ga mršavi milicioner sa koketno naherenom kapom odmah podvrgnuo ličnom pregledu. Mnogi bi izčez- nuo u maloj stražarnici i ja ga više ne bi vidio da izlazi...
Putnice su kontrolirane i sravnjivane sa ne
kom crnom knjigom, u kojoj su bila ubilježena sva sumnjiva imena sa točnim ličnim opisom. Jedan mali friulanski seljak, koji se vozio s nama za
jedno, bio je uapšen. On je usput svakom pričao
T
kako dolazi iz južne Amerike, gdje je dugo radio, i kako je uštedio nešto dolara i sada se vraća ženi i djeci. »Domovinauzviknuo je on, »La Pa
tria'.« I njegove zečije oči su se orosile, kada se približio granici Italije. Budala’ Ovaj mali suhi čovjek bio je napadno sličan nekom nepoznatom iz crne knjige. Milicioneri su ga okružili i počela su padati pitanja sa sviju strana. Pitali su ga za neka imena ljudi, koje on nije poznavao, za činje nice, o kojima on nije imao ni pojma. On nije ništa shvaćao, počeo je mucati i na koncu se zbunio.
Vidjo sam kako mu jedan od »crnih košulja« sta
vlja lisice na ruke, vidio sam bojažljiv pogled nje govih zečjih očiju i čuo sam njegov glupi uzvik:
»Ali moja žena čeka na mene!« To je bio po
sljednji pokušaj obrane njegovog ubogog mozga.
Ali su ga brzo strpali u kola i otpremili, vjero- vatno u zatvor u Ventimigliji.
Ne znam zašto me ova scena progonila. Mo žda zato što mi je ova mala, bijedna scena pre dočila sve strahote terora u Italiji, kome idem u susret. Vezanim rukama. Teško je.•.
Genova, ožujka 19 Već sam ovdje pet dana. Stanujem u jednoj maloj gostionici, koju gotovo samo svećenici po
sjećuju. Ona je poznata u krugovima nižeg klera, Tu se dobro jede, a malo plaća, ali se zato u njoj
1
stalno osjeća miris ribe, a po noći se može naći i po koja buha.U zemlji, kao što je Italija, u kojoj policija rade pušta na miru kradljivce, ubojice i krivotvoritelje, da bi se isključivo mogla posvetiti lovu na političke protivnike, mora se poduzeti sve, da bi se izbjeglo nadzoru i da se ne bi pobudila sumnja.
Genova, ožujka 19..
Učinio sam danas prvi pokušaj. Bio sam kod jednog druga, kome sam imao dati neka obavje
štenja. Kod njega sam se preodjenuo. U nekim starim hlačama i kaputu, sa šarenim rupcem oko vrata i kapom na glavi izgledao sam kao kakav radnik.
Kroz usku uličicu S. Brigide spustio sam se do lučke četvrti. Ovdje je još uvijek vladala stara vreva. Uska uličica je prepuna ljudi. Zrak je pun mirisa, koji se širi iz krčmica i konoba, gdje se kuhaju u ulju lignji, rakovi i kukuruzni kolač.
Glazba i dreka ječe prema komadićima neba, koji se naziru izmedju crnih i prljavih redova kuća.
Sve kao i prije, samo malo pomoraca. Nema crna ca, niti se čuje vika nosača. Ni prosjaci se više ne viđaju. U Italiji je fašizam »riješio« genijalnom jednostavnošću problem prosjačenja. Prosjačenje je zabranjeno i kažnjivo, vodi u zatvor. Ali umri jeti je dopušteno. Sto hoćete više! Kod burze sam zaokrenuo desno prema moru i stao sarn upravo
9
pred glavnom lukom. Ako si prije došao ovamo, stajao bi omamljen dimom i ugljenom prašinom u divljem hučnom i bučnom životu luke. Polunaga tjelesa grbila su se pod teškim teretima među škripljivim dizalicama, u pisku sirena i vječnom šumu mora, koje se izdiže iznad svega. Pakleni kotao, dostojan Danteova »pakla«.
Sada je luka kao izumrla. Nekoliko brodova leži usidreno u vanjskoj luci. Tu i tamo vide se manje grupe mornara širokih ramena, kao da zebu pod žarkim suncem, sa mršavim tupim licima. To su nosači, osudjeni da se mjesecima bez posla skicu po iuci i da bulje u brodove, koji isto tako bez posla kao i oni leže usidreni u luci. Tu i tamo pristao sam i ja, progovorio sam sa ovim ili onim po nekoliko riječi i očekivao napeto njihove od govore, trudećise da raspoznamnjihovo pravo ras
položenje. Ovi nedužni, dobroćudni, ali tromi ljudi vodili su zđvojnu borbu za dostojni život čovjeka, Žmirkavo su me gledali ispod svojih umornih tre pavica, a odgovarali su vrlo oprezno-. Oni su ne povjerljivi kao i svi stanovnici Genove, a dvo struko nepovjerljivi, od kada su im sve uzeli, ras
turili njihove sindikate i uništili njihov« tarifu. Svi pate, tu i tamo pada koja riječ utučenosti i rezig
nacije, Ali još češće izbija iz njihovih mršavih odgovora ogorčenje i mržnja, nestrpljivost i mu
kla prijetnja, koju se ne usuđuju otvoreno- izreći, ali koja se mjesto u riječima odražava u njihovim
10
pogledima i u grčenju njihovih pesnica. »Uh, Dio!«, to je sve. Ali ja znam što oni inisle. Na njihovim pogledima, po znakovima koje oni medjusobno izmjenjuju, prepoznajem da su oni svjesni potrebe za borbom protiv omrznutog fašističkog režima.
Roma, u travnju 19 ..
Otputovao sam u Rim na proces druga S. i njegovih prijatelja pred izvanrednim tribunalom i odsjeo sam kao svećenik u poznatom hotelu M.
Ali moja svećenička halja, taj čarobni ključ u či tavoj sjevernoj Italiji, još uvijek mi nije mogla pribaviti ulaznicu u tribunal. Nakon kratkog raz govora sa dobrim prijateljima izabrah nošnju fa
šista. Preođjevanje u privatnim kućama je opasno- Uđosmo, dakle, CL, R. i ja kao nenapadni, ozbilj
ni studenti u sveučilišnu zgradu. U nekoj spored noj prostoriji se preodjenuh. Pa kako 80% stude
nata nosi crne košulje, izvukoh se medju njima neopazice opet napolje.
Uskoro zatim išao sam sa svojim prijateljem odvjetnikom duž blistavog Corso Umberto pa pre
ko Cavurova mosta do pravosudne palače. Moj prijatelj je odvjetnik na sudu u T. On je pouzdan i marljiv drug, koji ima nevjerovatan dar pretva ranja i konspiracije. Pošto nastoji, što je više mo
guće, da ne dospije u središte senzacionalnih slu
čajeva, njegovo je ime gotovo nepoznato među
odvjetnicima Piemonta, pa se zato i usudio da preduzme obranu S-a, jednog mladog radnika, koji je sa raznim drugovima optužen da je u najvećem poduzeću rimske kovinske industrije pokušao stvoriti tajnu organizaciju. Moj prijatelj ne može očuvati S-a. tamnice u Portolongone, pa mu baš tu treba predati nalog, koji je u vezi sa mojom misijom. Putem sam objasnio mom prijatelju što ima da radi i u tom stigosmo pred pravosudnu palaču. Pred glavnim ulazom stoje dva stražara fašističke milicije. U prizemlju, gdje zasjeda izvan redni sud, opet su crni milicToneri sa nataknutim bodovima. Dva stražara pred vratima dvorane za raspravu, koja je najveća u cijeloj palači. Neki činovnik u civilu zahtijeva naše iskaznice. Auten tičnu iskaznicu odvjetničke komore sa fotografi jom i sa svim potrebnim Štampiljama, koju je po
kazao moj prijatelj, ispitao je najtočnije. Ja izvu- koh iz džepa svoju člansku fašističku iskaznicu i činovnik na to samo kimnu. To je sve. Uđosmo u dvoranu. Osim stražara karabinjera bili su u velikoj okrugloj dvorani samo nekolicina civila, koji su sjedili na klupama i u kojima se na prvi pogled zbog njihova slobodna držanja moglo pre poznati agente javnog poretka, koji zastupaju za konom propisanu »javnost«. Inače se od javnosti ništa nije zapazilo.
Izvanredni sud napunja gotovo baziznimno čitavo stanovništvo Italije užasom i odvratnošću.
Njegov pravorijek poznaje samo robiju i smrtnu kaznu. Kao suci služe pet časnika fašističke mili cije, kojima je fašistički reglement sveto pismo i zakonik. Optužbu zastupa neki sudac. Sud osuđuje uvijek nanajveću dopustivu kaznu. Kao mora pri- tište ova institucija milijune radnika i seljaka svo
jim osudama na tamnicu u trajanju od tisuće go dina na same anonimne optužbe i prazne indicije, pa i smrtnim osudama nedužnih ljudi u Lucci, Puli, Trstu, Rimu i drugim mjestima. Vojničkom tačnošću u devet sati stupi predsjednik u dvora
nu. Vojni suci nose »veliku uniformu«, ešarpe i gajtani se blistaju, a sa nabreklih muškaračkih grudi svjetlucaju svi ordeni i režimska odlikova nja. Milicija odaje počast. Svi: državni odvjetnik, odvjetnici i novinari dižu desnu ruku na stari rim
ski pozdrav, čitam odredbu koja je velikim slovi
ma ispisana po zidovima:
QUI SI SALUTE ROMANAMENTE
(Ovdje se pozdravlja rimski).
Digoh. ruku propisnim pravcem, koso napred.
Predsjednik odgovara istim pozdravom i otvara raspravu.
Na jednoj strani dvorane, na povišenom po
diju, nalazi se neka vrst kaveza sa željeznim šip- kama, koje dopiru sve do stropa. U tom kavezu sjede optuženi, tri mlada radnika inteligentnih, oštrih poteza na mršavim licima rimske rase. Tek na ulazu u dvoranu skinute su im lisice. Desno i lijevo kraj njih stoje u kavezu dva vojnika milicije sa nataknutim bodovima. Cio kavez je opkoljen karabinjerima. Predsjednik pobroja kratko sve točke optužbe, koje ove mlade ljude okrivljuju da su:
»...određenog dana godine... u T... zajed
no i sa drugim nepoznatim osobama pokušali uspo
staviti zabranjenu stranku i dijelili letke, u kojima se stanovništvo pozivalo da oružanom rukom ustane protiv državne vlasti, đa se proglasi re
publika ...«
Optužbe su teške. Očekuju ih 15—20 godina robije. Perovođa čita, na zahtjev predsjednika, iskaze vlasti za javnu sigurnost. Čita tiho, pretje
rano brzo, bezvoljnim, napola nerazumljivim gla som. Vidim kako se napregnuto dječačko lice dru
ga P. pritišće uz željezne šipke, da bolje shvati ove važne iskaze. Sedamnajest mu je godina, anal fabet je i zdvojno se trudi da shvati što se oko njega događa. Nad njegovim desnim okom nalazi Se debela modra oteklina.
14
Gledajući u strop, kao da vidi nešto malo pra šine, poziva predsjednik optužene da se brane- Naziva ih sa »ti« i dobacuje im psovke, kao da bi ih popljuvao.
Ustaje S. Na njegovom mršavom žutom licu blistaju grozničave oči, koje odaju tnalaričnogbo
lesnika. »Mi smo proleteri. Pred ovim sudom, koji zasjeda uz isključenje javnosti, mi se ne brani mo.« Zatim sjeda. Istu izjavu daje i drug P. širo kim pjevuckavim glasom seljaka. Njegov pogled ispod natečenih vjeđa kliznu do druga S., koji mu kininu glavom. Takodjer i L. se priključuje izjavi, ali on, kao i uvijek, ne može da obuzdajezik: »Ili možda trebam ovom poštovanom zboru da nešto objasnim, gospodine predsjedniče?« Ordeni zvec
kaju na srdžbom usplamtjelim grudima sudaca. Sa negodovanjem odmakoše se službeni branitelji od kaveza. Milicioneri su već pograbili druga L., sa vili mu ruke na leđa, a predsjednik ga, blijed od srdžbe, isključuje sa daljnje rasprave.
Vrata kaveza škrinuše i grub udarac izbaci ga van. Suci s uzbuđenjem izmijeniše primjedbe, a jedan agent puhao je tiho kroz nos.
Dva policijska agenta bili supozvanikao svje
doci. Oni su ponovili uljudno ono, što je perovođa već pročitao, trudeći se vidljivo da naprave što bolji dojam. Poslije njih govorio je državni odvjet nik. Njegove riječi su bile naduvene kao i njego va toga. Za njega su optuženi zločinci asocijalna stvorenja od kojih se mora štititi čovječanstvo;
15
»Časna je zadaća ovog ponositog suda...« — i tada preliše svaki drugi smisao njegova govora oblaci žrtvenog dima. Odgovornost optuženih je dokazana. On traži egzemplarnu kaznu: 20 go
dina za S., 18 godina za L. i obzirom na njegovu mladost 15 godina za P. u slavu talijanske domo
vine, kojoj Duce želi da ostane velika i nedirnuta- Moj prijatelj govori sa mirnim i jednostavnim do
stojanstvom. On se bori na jednoj izgubljenoj po
ziciji i može da smatra za sreću što predsjednik nije upotrebio svoje pravo da otkloni svakog pri vatnog branitelja. Stari vojnici zure u zrak, apred sjednik je zadubljen u svoju igru olovkama i gu mom i nema vremena da sluša. Nakon njega izvr- šuju oficijelni branitelji svoju žalosnu zadaću. Oni se ograničuju na to da mole za najmanju kaznu.
U ovo vrijeme izvršuje također i moj prijatelj svoju zadaću. On pristupa kavezu da sa svojim klijentima neprimjetno izmijeni nekoliko posljed
njih riječi. Od ovih nekoliko, pred čitavim pospa nim sudom, izmijenjenih riječi može da ovisi jedan dio uspjeha moga put. Vidljivo osjećam kako mi luna srce. Sagibam se svom susjedu i pitam ga ko
liko je sati.
Sud se povlači. Nakon pet minuta ponovno se pojavljuje. I P-a. vraćaju u kavez. Osuda je izrečena onako, kako je to tražio državni odvjet nik. Tri druga stoje mimo i čvrsto. Samo P-u zadrhtaše usne.
Za nekoliko minuta kažnjenici su. svezani, da bi ih vratili u ćelije kaznione Regina Coeli (Kra ljica neba), iz suda iz odvozi policijski auto.
Do nas lagano dopiru glasovi njihove pjesme:
»Ustaj narode, spremaj se na ustanak, zastave se viju, vrijeme je...«
Idem preko Piazza del Popolo, zatim preko Pincia ulicom Villa Borghese. Daleko tamo iza kupole Petrove crkve zalazi sunce. Čitavo nebo gori kao usijana bakrena posuda. I sada su upravo tri moja druga živi zakopani u ćelije kaznione.
U vlaku Soma-Napoli, travnja. 19,.
Svečano sam se oprostio sa portirom hotela u Rimu. Jedan dio moje svećeničke prtljage osta vio sam kod njega sa objašnjenjem, da ću ići na hodočašće u Loreto i Pompejskoj madoni. Tamo se mogu slobodno kretati u svojoj svećeničkoj odjeći. Još je Italija, domovina papa, za sve sveće
nike na zemlji duhovno i tjelesno hvaljena zemlja i zbog toga sam izabrao Rim kao mjesto borav ka. Šta se zapravo drži o konkordatu između Va
tikana i Kvirinala, pape i Mussolinija, objasnio mi je Angelo, portir hotela, ozbiljnim riječima. Sa njim je, kako se to u Italiji kaže, kao sa kradljiv cima iz Pize. Po noći idu skupa u krađu, a po danu se prepiru oko pljačke. Uostalom, za česti-
17
tog Angela svečenik je najmanje sumnjivo biće na svijetu. Mnogi svećenici prolaze kroz njegov ured, a da ih on ni ne primjećuje.
Napoli, travanj 19 ..
Puteni ovamo, pročitao sam najvažnije novine iz svih provincija zemlje: Coriere della Sera, Po
polo d’Italia, Tribuna, Popolo di Roma, Mattino ltd. U talijanskim novinama ničega veselog. Čitam nekritična uveličavanja režima, koja isto tako pre tjerano i histerično hvale vanjsku politiku Duce-a kao što pišu o nekoj beznačajnoj svečanosti, o jednoj od onih teatralnih priredaba sa himnama i pjesmama, koje služe tome, da se narodu sakrije pravo stanje. Ta štampa nastoji đa zamagli poli tičku i socijalnu situaciju, ona dočarava talijan skom narodu krivu sliku i govori o obožavanju i ljubavi, gdje zapravo postoji samo mržnja i prezir.
Štampa, koja. bi se usudila kritikovati, ne po-stoji više u zemlji, osim ilegalnog lista »l’Unita« i dru
gi. Cjelokupna štampa, sa Popolo d’Italia na čelu, pod redakcijom Arnalda Mussolinija, Duceovog brata, danas je u fašističkim rukama. Ova plašlji va i plaćena rulja fašističkih urednika udara u bubanj kao oni koji vade ljudima zube po sajmo vima i trube slavopojke da publika ne bi čula bol
ne jauke pacijenata. Čitava štampa je korumpira
na, prodana, plaćena; pripravna đa pod željeznom šibom fašističke discipline primi svako moralno
silovanje. Ova samohvala je isto tako odvratna kao i opasna, jer narod znade istinu.
- Napoli, svibanj NJ..
Već sam nekoliko dana ovdje i stanujem kod debelog krčmara D., da se spremim za svoju no
vu ulogu. — Južno od Rima ne cijene toliko sve ćenika. Danas su stigli posljednji papiri, koji će me prerušiti u nepatvorenog amerikanskog novi- nara; Kapu sam nabio duboko na oči, fotografski aparat pr&baciò preko ramena i iznajmio stan u jednom luksuznom hotelu u Via Caraecciolo.
Odavde krstarim gradom u svim smjerovima. Si
lazim u luku, njuškam po Fondaci, malim prenapu
čenim ulicama predgrađa. Za to vrijeme ispitati će- u Rimu molbu sa svimpriloženim dokumentima, koju je predao mister Smith, zastupnik jednog veli kog čikaškog lista, da mu se dozvoli posjet na ostrvo Lipari, gdje žive mnogi politički izgnanici.
Taj čikaški list raspisao je anketu u svrhu oba
vještenja javnosti i da obrani čast Italije od kle vetnika fašističkog režima.
Napoli, svibanj 1.9..
Danas je konačno stigla dozvola sa ispravnim žigom i sa svim mogućim ograničenjima: »Gospo
din S., novinar... novina u Čikagu, ovlašten je da posjeti kažnjeničku koloniju na otoku Lipani.
Odmah nakon dolaska gosp. S. treba đa se javi
komeserijatu javne bezbiednosti, gdje će rau se saopćiti propisi, kojih se mora pridržavati za vri jeme boravka naLiparima. Vrijeme boravka ogra ničuje se na 24 sata«. Od ovoga časa paze na tnc kao na razbojnika. Danju i noću smuca se ispred vrata hotela policijski agenat. Prati me na svakom koraku, čim izađem iz hotela. Veseo sam što se primiče čas odlaska. Hotelskom portiru dajem ve liku napojnicu, potrebna mjera opreznosti u zem
lji. gdje je svaki hotelski portir ujedno i policijski konfident. (Tajna naše sigurnosti sastoji §e u tom da špijune špijuniramo).
Mesina, svibnja 19..
Vozim se morem od Napulja do Messine, da upoznam život u talijanskim teretnim brodovima.
Ovaj je brod prilično nov, dobro održan, ali ljudi, koje sam upoznao, žive pasjim životom, Posada je premalena. Vidim izgladnjele, izmučene ljude, koji preko volje odgovaraju na moja pitanja; suviše su umorni da bi micali usnama. Iz svake riječi, iz svakog pokreta iz kratkih i grubih rečenica, iz svega toga izbija duboka ogorčenost, koja ih sve ispunjava. Oni mrze režim. U malo godina izgu
bili su sve prednosti, za koje su se pola života borili. Stari sindikati su raspušteni, minimalna nadnica je ukinuta, uredba o radnom vremenu i osiguranju za njih ne postoji. Oni stoje izvan za kona.
Na putti od Messine do Lìpara Rad sam ste ukrcao u Mesšinu prema Lipari- ma, bio sam predmet najživljeginteresa. Dva puta su kontrolirali moje dokumente. Jednom funkci- joneru milicije, sa plavom obrubljenom fašistič kom kapom, koji je — izgleda — već dobio in
strukcije, moram još jedanput da objasnim razlo
ge moga putovanja. Lipari je začaran otok, ne- samo zbog svoje raskošne ljepote i nevjerovatnog plavila mora, već i zbog hiljadu opasnosti, sa ko
jima se mora svatko boriti do pristupa na otok.
Pred mojim očima širi se horizont, a ipak mi se čini pred hladnim pogledima policijskih agenata kao đa nosim okove na rukama. Hoću li vidjeti moje prijatelje i u kakovu stanju ću ih zateći?
Lipari, svibanj 19..
Na Liparima me je primio komesar javne bez- bjednosti, direktor kažnjeničke kolonije. Njegovo napola zbunjeno, napola zlovoljno ponašanje poka zuje mi da je o meni primio naročita obavještenja i oštre odredbe za svoje držanje, što mu se nije baš mnogo svidjelo. Njegov čestiti brk drhće dok mu pričam o svojoj časnoj zadaći u interesu jav nog mnijenja, a njegov kosi pogled, koji me po gađa ispod čupavih obrva, liči više na nepovjer ljiv i ispitujući pogled, kojim gleda nadzornik kaz- nione novog kažnjenika, nego na pogled, uslužnog
činovnika prema lojalnom građjaninu SDA. Uisti nu, ja sam zarobljenik. Ne pušta me nijedan čas s oka. Vodi me kroz red rascvjetanog drveća u hotel i hvali očinsku brigu fašističke države, koja naseljava i svoje najogorčenije neprijatelje u ovaj raj, koji se ovdje odmaraju daleko od svakoga po
sla. U njegovom pogledu je takova poruga, da moram napregnuti svu snagu kako bih mu po duž nosti odgovorio »sa velikim interesovanjem«.
Predaje me brizi hoteljera, dolazi ponovno po me ne i prati me u svaku stopu. Osjećam da to čini po tačno izrađenom planu i ne mogu ništa da učinim.
Mogu samo da gledam, naslućujem, konstruiram.
Između kuća fzgnaničke kolonije vidim male gru
pe osuđenika. Oni stoje tako čudno spuštenih ru
ku, ne govore, naslanjaju se na zidove, sjede na pragovima. Sive, bezbojne mrlje u okrutno jasnom sunčanom svjetlu. Prepoznajem neke od njih, a možda i mene prepoznaje neki , od njih. Ali gdje god prolazim sa mojim pratiocem psećih očiju, vlada isti muk ili mrtav pogled. Šta su morali ti ljudi pretrpjeti da zamiru od pogleda jednog ma log glupog činovnika!
Odmah nakon uvođenja vanrednog suda za ne
koliko mjeseci prognano je oko dvije hiljade po
litički sumnjivih na ovaj kažnjenički otok. Ne bi rajući, na osnovu obične sumnje anonimnog pisma ili osvetničke prijave kakvog pretpostavljenog, slali su na otoke u izagnanstvo na mnogo godina
republikance, komuniste i socijaliste. Provincijske komisije, prefekt, državni odvjetnik, kvestor i ofi
cir fašističke milicije imaju pravo da izreknu osu
du na izagnanstvo od dvije do pet godina. Cen tralna komisija zasjeda -u Rimu i bez ispitivanja potvrđuje svaku, odluku. Na otocima su gospodari života i smrti oba direktora, komesar policije t jedan oficir milicije. Nema žalbe, oni određuju re
glement, spavanje i bdijenje, liječnički posjet, le ktiru, Šetnju i rad. Po svojoj volji kažnjavaju naj manji prekršaj sa višemjesečnom samicom, oduzi manjem hrane, zatvorom u mračne sobe i oduzi manjem pisama. Gotovo svaki sat ih svrstavaju i broje, da ustanove ne manjka li koji. Svaki po
kušaj bijega prijeti se kaznom smrti. Straže ima ju strogi nalog da pucaju, čim zarobljenik stupi na zabranjen put, a kraj toga sve izgleda kao na slo
bodi. Ovdje su putevi u cvijeću, a tamo otraga pjeni se more. Pa ipak ni u jednoj tamnici ne može se biti više zarobljen nego ovdje, gdje su svjesni borci predani u ruke svojih najljućih neprijatelja.
Najteže mučenje je besposlica. Nužni poslovi u koloniji obavljaju se pod komandom i vrši ih ono malo kriminalnih osuđenika, koji ovdje izdr žavaju kaznu. Ostali moraju živjeti sa pet lira, koje im fašizam velikodušno isplaćuje. U početku su primili Lit. 10.— ali to je bilo previše za poli
tičke kažnjenike. Štrajk političkih kažnjenika gla đu kažnjava se zatvorom.
Vodili su me kroz sobe, gdje izgnanici gutaju svoje jadno jelo. Ovdje su. osuđeni na šutnju i glad i radnici i seljaci, zastupnici i novinari. Sobe u kojima spavaju slične su onima u tamnici: ne
prozračene, tamne, neugledne i bez ikakovog hi
gijenskog uređaja. Ovdje susrećem T. i jedva ga prepoznajem. Nekoliko godina izgnanstva pretvo
rile su snažnog čovjeka u sablast. »Oslobođen od ustajanja«, opružen, nepomično leži na jednoj od donjih dasaka, sa dugačkim, mrtvačkim rukama na tamnom pokrivaču. Njegovo lice nagnuto na stranu okrenuto je prema nama. Otvorene, bez bojne oči, ne vide nas. Ko zna kakva iskustva, ka kve muke i borbe pretstavlja ovaj bespomoćan pogled.
Mi to nećemo saznati. Jadni T., za njega če moja poruka prekasno stići. A ja ga ne smijem zovnuti, ne smijem ga pozdraviti. Opet osjećam nepovjerljiv pogled moga pratioca.
Catania, svibanj 19..
Kratko zadržavanje na Liparima jako me je zabrinulo. Ovamo sam doputovao ne osvrćući se oko sebe. Prevoz morem, željeznička vožnja u III klasi između seljaka, koji su mrko gledali i pijuc kali, između košara sa pilićima i mladića u crnim košuljama, koji su dizali noge na sjedala đa po
kažu svoju prevlast, sve me to nije moglo razve- seliti. Ovdje u Cataniji sakupljam opet srčanost.
Sicilija je u proljeće kao san pun cvijeća i plod
nosti. U prvom redu su to ljudi, koji ulijevaju srča nost. Sicilijanac je vatren, prkosan čovjek. Otpor protiv fašističkog režima ne može da se svlada, usprkos gušenja štampe, usprkos pooštrene kon trole i najprepredenijeg sistema špijunaže, uspr
kos krvavog ugušivanja svakog otpora pomoću zbira, tih malih slabo plaćenih, uvijek gladnih i uvijek vrebajućih političkih organa. Sicilijanci se bore protiv poreza, daća, protiv naređenja, koja im potkapaju životnu snagu, bore se riječima, ša kama, nožem, ognjem i silom.
Pred par dana prolazio sam kroz jedno malo trgovište nedaleko Catanije. Pred jednim malim, jadnim, ruševnim seljačkim imanjem stoji uzruja
na masa ljudi. U sredini te mase jedna žena sa crnom pregačom, prebačenom preko lica, i ruka ma na sljepočnicama, viče i viče. Žene ju okru žuju i nastoje da ju odvedu. Pred vratima kuće stoji čovjek, onizak seljak sa crnim brkovima.
Jednom se rukom drži za vratnicu kuće, kao da ga nijedna svjetska sila ne može odavde otrgnuti.
Druga mu je ruka spuštena. U njoj drži sjekiru.
On razgovara sa ljudima oko sebe, promuklim i predirnim južnjačkim šapatom i neprestano pogle
dava sa mržnjom u očima na drugu stranu ceste, gdje na pola uplašeno i zbunjeno, a na pola iza
zivački, stoji grupa ljudi. Tri civila, jedan poreski činovnik i ovrhovoditelj zaštićeni od dvojice plaš ljivih općinskih stražara i jednog milicijonera.
Što se događa? Imala se izvršiti pljenidba, porez nije bio plaćen i zaplijenili su kuću. To mi sve priča općinski stražar i ja vidim jasno strah u njegovim očima. »To su đavoli. Nas ima premalo.
Kakvog ima smisla da ih dražimo?« Ja mu odo
bravam, jer vidim da grupa oko kućnih vrata iz minute u minutu raste. Ljudi drže u rukama tolja ge i bičeve. Stoje stisnuti na fronti kuće rame uz rame, sa ispruženim glavama, pognutim šija ma i bulje u ljude na cesti. Potsjećaju me na bi kove, lijepe životinje sa široko razvijenim rogo
vima, kad osjećaju pogibelj na polju. Ali njihove oči nisu tako potmule, nema u njima toliko gorči ne, nema toliko mržnje kao u očima one mase, koja se gura, mrmlja i bulji.
Ženama je uspjelo da odvedu seljanku sa so
bom. Okruženu sa rasplakanom djecom — sicili
janska djeca plaču vrlo glasno — vode ju u kuću jedne susjede. »Santa Madonna, Santa Madonna«
— čujem kako mrmljaju. Ali u času, kad mala grupa u crno odjevenih žena prolazi pored ljudi na putu, događa se nešto nepredviđeno. Možda je čula neku napomenu, možda ju je podražio smiješak mladića u crnoj košulji, seljanka se iz nenada otrgla od svojih susjeda, strgnula je pre gaču sa; glave, pspravila se, vidim jako smiotio
usplamtjelo lice i sakupivši sav svoj bijes., svoju mržnju, svoje očajanje i prezir sa rukama pritis
nutim na grudi, duboko uzdahnuvši pijunu fašisti u oči. Ona stade ukočeno, samo se njezine velike naušnice tresu. U slijedećem času nastaje lom.
Fašista ju je uhvatio, civili hoće da pomognu, a žene se oboriše na njih, da oslobode susjedu. Mu ževi vide svoje žene u opasnosti, opkoljene žbi- rima, sad nema više suzdržavanja, sa urlanjem, koje ne liči na ljudske glasove, jurnuše naprijed.
Općinski stražari trgoše puške. Vrišteći i urličući pojure žene u selo. »Napolje, napolje! odvlače susjedu Giovannu! Pucaju na nas! Napolje!« Iz svih kuća izmiliše ljudi kao da ih je zemlja izba cila. Sa polja trkom pridolaze, sa vinograda jure dolje. Muškarci i žene i poluodrasla djeca sa to ljagama, vilama, željeznim kocima i dijelovima drljača. Pred kućom je žamor. Puške praskaju.
Jedan vrisak, kletve. Gomilica, »reda« je nestala kao da je nikada nije bilo. Negdje pored plota leži fašistički milicijoner. Masa ne može da se smiri. Neki ženski glas ciči: »Susjeda Giovanna!
Odveli su susjedu Giovannu!« Oni koji je okru žuju odgovaraju: »Ko to kaže? Gdje je? Mi ćemo ju dovesti!« Iznad svega jedan oštar mladićskl glas: »U općinu! Na kvesturu! Mi ćemo ju izba viti!« — U času se stvori čovjek sa sjekirom na čelu povorke. Za njim pojuriše muškarci i žene sa podignutim toljagama i izvučenim noževima. Je-
dna žena vitla sa žaračem. Ništa im ne stoji na putu. Mjesna je policija slaba, a fašista ima malo.
LF općinskoj kući sve je mirno. Bez muke prova lise vrata. Nikoga nema u kući. Činovnici su po
bjegli. Fašistički se funkcijonari posakrivaše, ali masa hoće žrtvu. Predugo se susdržavala mržnja.
Spisi lete iz ormara, tintarnice po spisima. Stolice i stolove bacaju o zid i kroz razbijene prozore.
Sa slavodobitnim urlanjem leti na lomaču fašistič
ka uniforma kvestora, koju je on ostavio i utekao u košulji. Uškoro zaplamsa čitava kuća u dimu i plamenu prema nebu.
Caltanisetta, lipanj 19..
U najkraćem vremenu morao sam ostaviti mjesto. Znao sam što dolazi iza ovakove bune.
Dolazak posade fašističke milicije, hapšenja, glo
ba u novcu, koja ispija jadnom seljaku kap krvi, osude na robiju, a moguće i streljanja. Ali ja sam vidio da među tim seljacima živi ogorčenje pro
tiv fašizmu, koje se neće nikad ugasnuti. Kad dođe pravo vrijeme, biče svaki sicilijanski seljak na svome mjestu.
Caltanisetta, lipanj 19..
Posjetio sam sumporne rudnike u provinciji Caltanisetta. Radnici žive ovdje u potpunom rop stvu. !Ovdje još i. danas vlada feudalizam. Posjed-
niči rudnika odlučuju o visini nadnica i radnom vremenu. Zakon o zaštiti radnika ne postoji.Po 12 sati dnevno rade mladi ljudi, a njihove nadnice su daleko ispod onih bijednih nadnica u ostaloj Italiji. Sumporni rudnici Sicilije daju najviše za vojsku nesposobnih vojnika. Dvanaestsatni rad u zagušljivom, sumporom zasićenom zraku, bez ikakvih zaštitnih mjera, u vječnoj životnoj opas
nosti uvjetuje upravo nevjerovatno visoki broj pomora, uvjetuje tjelesno i duševno propadanje.
Kriza sumpora postala je pod fašističkim režimom akutna. Ovdje se opaža, kao gotovo u svima po
krajinama Italije zastrašujuće nazadovanje cje
lokupnog gospodarstva, uvoza i izvoza. Porast pokazuje samo kriminalitet i pomor. Teško onome ko vjeruje fašističkim statistikama. Mnogo je bo
lje onda čitati priče.
Napoli, Upanj 19..
Kad sam jutros pošao sa stanice, upravo je prolazio »Corteo«, jedna od običnih fašističkih procesija. Zakrčili su mi put, i morao sam ih pro
pustiti. Prolaze s tutnjavom, piskom instrumenata, viorenjem zlatnih stijegova, zastava i resa. Ga
gliardetti, barjaci sa svježnjevima pruća, blistaju se u stotinu primjeraka na pozadini ocjelnomodrog neba. Najprije nešto za srce. Najmanji izmedju malih Babilla, obligatorne fašističke organizacije zamladež, koja obuhvata sve muške i većinu žen-
skill škola. Organizacija je prozvana po dječaku Babill, koji je kod ustanka protiv francuske po
sade u Genovi, prvi bacio kamen na stranog tla
čitelja.Male crne košulje prolaze pod paskom svo
jih učiteljica i odgojiteljica. Zatim slijede veći Ba bble, u beskrajnoj, sivo uniformiranoj povorci.
Mala, mršava lica, koja, zahvaljujući odličnom od
goju uzornih nastavnika, već danas imadu drzak izraz osvajača.
Koliko je roditelja ove djece u godini 1922 i 1923 -iskrvarilo- pod željeznim batinama fašizma, koliko ginu u tamnicama,kolikisjede obespravljeni i osiromašeni kod kuće, kineći se sa osjećajemne
moćnemržnje?! Iz hiljadu dječjih grla zaori se dr
zak vrisak osvajača prema nebu: »A chi l’Italia?
A noi! A noi!« (»Za boga je Italija? Za rias! Za nas!«). A iznad svega blistaju i šušte zastave-. Sli jedi ženski Fascio u uniformi. Sa poniknutim oči ma, sa drskim njihanjem i (drskim ustima. Nigdje nije moralno licemjerstvo veće nego u tim talijan skim djevojačkim zavodima. Sada vode povorku do spomenika nekog »neznanog vojnika« ili »faši stičkog mučenika«. Kakav govornik otpjevati će kao gramofon staru pjesmu o pohodu na Kim, o volji Duce-ovoj, >o muškoj vjernosti i veličini na
cije. Hiljadu puta će glazba odverglati pjesmu faši stičke omladine, himnu »Giovanezza«, i nitko se neće. obazrijeti na to pozorište, koje je već dosa dilo, kao karnevalska maškarada, koja sei oteže
predugo, kroz čitavu godinu. Putujem u Rim, po
veo sam sobom od Madonne di Pompei pravog pravcatog svećenika, koji se uhvatio na moj lije- pak. Kod prijatelja krčmara prerušio samse usve
ćenika, a u hotel M. u Rimu ne bih mogao ponijeti bolji alibi od; ovog mog kolege. Iz hotela poslaću svoju svećeničku prtljagu na austrijsku granicu, a ja ću nestati u kući stanovitog druga, da priče
kamnapripremezanajteži dio svoga puta. Moram ići do tamnice Portokmgone.
Roma, lipanj 19..
Uznemireno’ očekujempapire, koji će mi omo gućiti ulaz u tamnicu Portolongona, gdje se nalaze mnogi drugovi. Prerušavam se u činovnika Mini
starstva unutrašnjih djela, čija je kontrolna po sjeta najavljena autentičnim dokumentima. Pismeni upit neće izaći iz upravne zgrade, a jamoramstići prije nego upadne u oči izostanakodgovora. Takve kontrole su međutim tako česte, da je jedva vjero- vatno, da bi bilo nešto sumnjivo’. ’Ovdje trebam samo srčanosti i drskosti. »Kapetan od Köpenicka«
nije bez razloga gotovo poslovična figura u Italiji.
Već tjedan dana traje moje dobrovoljno zatočenje.
Nervozan sam.
Livorno, lipanj 19.
Sve sam obavio. I sreća je što se sve ovako svršilo. Put od Rima do Portolongona produžio se
L
31
u vječnost. Kod: ukrcavanja u Piombimi prisustvo vao je mom odlasku jedan karabinjerski časnik- Na daleko se vide visoke peći, gdje rade ljudi, koji su najbolji u radničkoj klasi Italije. U Portolongo- nu očekujemo kod iskrcavanjadirektora kaznionice sa odvratno ljubeznom uslužnošću. Ovakve kon trole mogu biti neugodne po njega. Njegova kari
jera zavisi o raspoloženju kontrolora. Naravno, obično se radi kod takvih službenih posjeta o pra znoj formalnosti, koja se sa obje strane što prije objavi i svršava sa dobrim doručkom u zgradi uprave.
Portolongona je malen gradić, na otoku Elbi.
Nova tamnica leži odmah pored stare nadvojvodine Toscane. Kroz staru španjolsku kapiju ulazim u za
vod. U obje tamnice nalazi se 600 kažnjenika. U novoj tamnici sjede kažnjenici osuđeni na samicu.
Tamnica u Portolongoni je najpoznatija u Ita liji. Ima i drugih strašnih uza: San Stefano,Mastio di Volterà šire svoju žalobnu slavu. Talijanske tam nice gore su nego u ikojoj drugoj zemlji. U Italiji i ne misle na nekoje reforme u tamnicama. Postu pak sa kažnjenicima služi na ruglo svakoj civiliza ciji. Nedovoljna hrana (svaki dan jedanputa dnevno tanjur juhe, a u jutro'komad kruha), prljavost i blato u tamničkim ćelijama i samicama, svi pro
zori zakovani daskama, koje ne propuštaju ni svi
jetlo ni uzduh, neprestana služba, koju određuje osoblje tamnice po svojoj volji i simpatijama. Ove
odredbe su ubitačne, bez smilovanja, a izvršenje leži urukama neškolovanih, fašizmomrazdraženih ljudi, koji u vječnom strahu za kruh, m-oraju biti uvjereni, da kažnjenik kriminalni ili politički, ne za
služuje čovječnost ni samilost. Najgore je onima, koji su osuđeni na samicu i sjede u novoj tamnici, gdje se može smjestiti 300 kažnjenika. U uskim polumračnim samicama sjede kažnjenici po čitav dan zatvoreni, ovdje vrše nuždu, ovdje i spavaju.
Svaki dan mogu samo jedan sat na zrak da se osvježe, nikade nemaju dozvolu za razgovor i ne daje im se nikakav rad. Među njima imade mnogo analfabeta, koji nemaju mogućnosti da se rastresu čitanjem. Ova kazna je rafinirano polagano umor
stvo. Kroz bušu na vratima, ćelija vidio sam ove nesretnike, kako leže ispruženi na daskama, sate i sate, besposleni, nepomični, između sivih kame nih stijena u svojim sivim vrečastim odijelima, mrtvaci koji dišu.
Svi politički kažnjenici u Portolongonu pod
vrgnuti su posebnim odredbama, koje se provađa- ju naročitom okrutnošću. Do njih ne smije doprijeti nijedna riječ, nijedan znak iz vanjskog svijeta, vlastite knjige i vlastite novine zabranjene su.
Namještenici ih mrze i ne daju im nikakovih olak šica. Njihove ćelije podijeljene su između čelija kriminalaca, tako đa je svaki međusobni saobra ćaj isključen. Razlika, koja postoji između kri minalnih i političkih kažnjenika u gotovo svim
zemljama svijeta, u Italiji ne postoji. Ovi politički kažnjenici, ljudi od iskustva, odvjetnici, novinari, liječnici, inžinjeri, profesori, zastupnici, radnici i seljaci jaki su i nepobjedivi. On podnašaju svoje muke sa mirnoćom punom nade. Poznajem lično mnogo od ovih političkih u Portolongonu. Sa jed nim od njih mnogo sam godina u prisnom prija
teljstvu. Sada mi je bilo moguće da jedan sat raz govaram s njim. Dao sam ga dovesti; zatvoren u krletku, koja je uzidana u stijenu, pričao mi je sve što. je znao o svojim drugovima ovdje u tam nici, i o onome što je bilo prije na slobodi. Moji razgovori sa ostalim kažnjenicima ticali su se sa mo događaja u tamnici, mom prijatelju saopćio sam sve što su mi naložili da javim. On nije odao svoju uzbuđenosf. Govorili smo stvarno i mirno.
Ali kad sam kod rastanka dotakao njegove usne kroz šipke rešetke, osjetio sam da đrhće.
Morao sam prenočiti na otoku., jer parobrod je odlazio tek drugog dana. Bilo je vruče i ni
sam mogao da spavam. Neprestano mi je bila preci očima tamnica. Kad će talijanski narod srušiti fa šizam? Ima zemalja, gdje već grade nov život, a Italija propada sve dublje u barbarstvo.
Ovdje u Livornu, dočekao me prijatelj. Pri
čao mi je o lučkim radnicima, o radnicima iz po
krajine i okruga, o vjeri u budućnost i o bijednim okolnostima, u kojima žive, Ovaj grad je bio uvi
jek centar jakog duha i ostao je vjeran svojoj
tradiciji. Cini mi se da sa Korzike dopiru ovamo pjesme o slobodi.
U željeznici Livorno-Milano, kolovoz iff.:.
Putujem u Milano, da tražim posao u jednoj tvornici metalne industrije. Moji radnički papiri već me čekaju. Sad moram skupiti sve svoje teh ničko znanje, koje sam stekao, za vrijeme svog prognanstva, u Francuskoj. Nekako će ići.
Vozim se kroz blještavu zonu mramora Lu- nigiane, gdje živi revolucijonarno pučanstvo ru dara. Obronci Apenina dijele Speziu od Srednje Italije. Plodne ravnice Emilije, bujna lombardij- ska zemlja s one strane Poa, nekada najimućniji krajevi, leže danas napušteni. Hambari su puni robe, koja se ne može prodati, vino se prolijeva
— a narod gladuje. Koliko dugo još?
Milano, kolovoz 19..
Radim kao tokar u tvornici, nekoliko kilome
tara udaljeno od Milana. Živim među radnicima i upoznavam njihov sadanji život, njihove nade, muke i nakane. U mojoj fabrici radi nekoliko sto
tina radnika. Rad je zamoran, nadnice mizerne.
Radnik zaslužuje prosječno 12 Lira dnevno, a od
bija mu se oko 5 lira tjedno za osiguranje i sin-
dikate. Nedostaje ni za najnužnije. Cijene kruha i riže rastu.
Radnik, koji ima sreću da radi 300 dana u godini po 8 sati dnevno, može zaslužiti najviše 4800.— lira godišnje. Običan vojnik fašističke mi
licije dobiva za svoje ljenčarenje 9574.— lire uz državnu opskrbu. Specijalist, uz isto radno vrije
me, zaslužuje godišnje najviše 7200— lira, a pod oficir 28.500.— lira. Zato zaslužuju i oficiri mili- ćije od prvog konzula do centuriona, nešto više nego dvostruku platu univerzitetskog profesora, profesora gimnazije i rektora viših, tako zvanih tehničkih škola, naime od 62.741.— do 36.590.—
lira. Naša tvornica radi samo tri dana u tjednu.
Tvornica naliči na kasarnu i u njoj vlada kasarn- ska stega. Svaki međusobni razgovor je zabra njen za vrijeme posla. Opkoljeni smo špijunima.
Oni uhode, kontroliraju, njuškaju, ispituju i doušku- ju sve što su negdje načuli, često iskrivljeno i kri vo razumljeno. Izvan tvornice za vrijeme odmo ra, u kućama odmora, kamo se mora odlaziti da se dobiju isprave, i tamo vlada isti sistem uha- đanja, koji zapliće radnike u svoje mreže. Samo među prokušanim i odanim prijateljima stvaraju se grupe, koje diskutiraju o političkom stanju. Nji hova šutnja je izraz svladavanja. Fašističke sin
dikate izbjegavaju što je moguće više. Radnici vide jasno nečuvenu nepravdu, za koju moraju žrtvovati svoju malu nadnicu. Sve ponude fažiz-
ma, koje im se daju odbijaj«. Case populäre, koje su građene da budu radnički domovi, bile bi praz
ne da nisu nastanjene malim činovnicima Fasci-a- Radnici izostaju svugdje, gdje se kadi tamjanom.
Milano, rujan 19..
Danas su uhapsili G., upravo kod posla. Svi su mu se povjeravali i svi su voljeli ovog čovje
ka sa crnom kosom u šarenom kaputu, sa uvijek nasmijanim ustima i oštrim jezikom. »G., pjevaj nam« — vikali su kolege. A on je, sakrivši se rukom ili sagnuvši se na vreteno, pjevuckao pje smicu, koja je bila jednog dana prilijepljena na kip Pasquina:
Musolini krivokletnik, i lukavac on je velik.
Kroz narod se siri vapaj:
kad će tome hiti kraj'.. .
Ili drugu, koja kruži po svim milanskim tvor nicama i pjeva se u milanskom dijalektu o »slož nosti« između puka i Fasci-a:
Kuli gladan i bez hljeba Steže remen, ali pjeva.
Mora pjevat, jer ak’ neće Mrtvoga se u grob meće.
Razumijem, sine jadan, IT me ljubi iT si — hladan.
Dođe li prednjak u poslu ili drugi neki gonič, G. gleda tako nedužno svojim sivim očima da bi i goluba ganuo. Danas su ga prijavili kao političkog agitatora. Jutros je došao jedan podoficir i dva čovjeka od fašističke milicije i odveli su ga. Ra zumije se, pod oružjem. Teško radniku, koji bi se usudio'da se zauzme za njega. Svezali su ga kao običnog zločinca, i gurali su ga pred sobom. Ci tavo preduzeće bilo je na nogama. Radnici su se skupili. »Ali zašto? Recite razloge? Pokažite na
log za hapšenje!« Za ove žbire je gola sablja naj bolje obrazloženje. Nismo mogli ništa učiniti, već smo solidarno zaključili, da ćemo obitelj uhapše nog uzdržavati iz vlastitih sredstava.
Sljedećeg dana pitali su nas radnici iz raznih drugih preduzeća, što se dogodilo sa G. U pre-
duzećima se saznaju brzo svi događaji, koji u štampu nikad ne dolaze. Izgleda, da vijesti pro
diru zrakom i svjetlom kroz prozore i ključanice, i šire se sa čudnom brzinom. U preduzeću odje kuje jeka svakog događaja, koji bi mogao biti znak uzbune. Svaki dan imade takovih vijesti, ne očekivanih sukoba zbog nadnice, osveta, odma zda, nasilnih sukoba. Sve to saznaje radnik u pre duzeću. Nad njegovom glavom vise tmasti olujni oblaci, a ovdje, ondje bljesne po koja munja. Za
pali li se što, onda dižu vođi talijanskog gospo darstva kuku i motiku, a štampaodgovara u kolu sa svima fašističkim listovima i listićima.
Milano, rujan 19..
Fašisti znadu, zašto se takve vijesti brzo šire od usta do usta, zašto su radnici odmah obavi ješteni, ako na nekom mjestu u zemlji izbiju bor
be ili demonstracije. Oni znadu i to, da ne sarmo što se svuda pjevaju pjesme slične onima, koje nam je pjevao 0., već da su i gospodarske i poli
tičke lozinke u raznim gradovima iste.
Uhapšenje G.-a bio je za nas težak udarac.
G. je bio vođa agitacionog i propagandnog rada našeg preduzeća.
Poslije godine 1924, dakle još prije ukidanja svih političkih organizacija, poslije umorstva Mat- teottijevog, napuštena je stara organizaciona for
ma i uvedena nova. Trebalo je svladati mnoge poteškoće; ali radnici su brzo shvatili važnost ove reorganizacije. Mjesne grupe nisu se mogle sastajati, politički život se je suzio. U pređuzeću se pojedinci nisu poznavali. Svaki je radio za se
be: propagirao, širio štampu, pridobivao nove lju de. Ovaj način rada ugrožavao je pojedinca, U masama nisu nikad hapsili radnike u preduzeći- ma. Danas je sve to drukčije. U našoj fabrici bila su 12-rica. Njihov uticaj bio je tim veći. Radnici ih ne poznaju i ne nastoje da ih upoznaju, i to je dobro. Radnici dobro znadu, da bi svojom rado- znalošću samo privukli špijune, kojih fašisti imaju u velikom broju.
Tvornica je bila uvijek opskrbljivana litera
turom. Jednog dana leži u jednom ormariću za alat komad složenog papira. Tko to znade, može opaziti kako jedan radnik prilazi ormariću dru goga radnika, nešto prevrće, vraća se na svoje mjesto i konačno se izgubi na neobično dugo vri jeme u nužnik. Vrativši se odande opet nešto tra ži u ormariću.
Na taj način čitaju radnici mnoge novine i letake, a koji put i koji šaljivi list. Ako se nešro naročito dogodi izlaze letači. Te novine i letci maleni su, jedva u formatu listovnog papira, a papir je sasvim tanak. »Papir je sasvim ukusan«,
— reče mi jednog dana povjerljivo jedan drug —
»samo bi morali štamparsko crnilo malo namirisa
li«. — Njega je iznenadio kod ormarića jedan fa
šistički nadglednik, pa je morao progutati novine.
Kao što potajno dolazi štampa u preduzeća, isto se tako ondje pojavljuju lozinke. Kad su do movi dovršeni i radnici bili pozvani, da ih unaj me, razletio se glas kao munja po svim odjeljenji
ma preduzeća: »Nijedan pošten radnik neće se useliti u fašističke kuće!« — Nitko ne bi znao reći iz kojeg je odjeljenja izašla ova lozinka. Ali svi su ju čuli, čak i fašisti. Za svakog nefašističkog radnika bila je ona zapovijed; a kad je nakon je dne skupštine u preduzeću, na kojoj se razmahao neki zastupnik fašističkih sindikata, u velikom go
voru o blagotvornoj djelatnosti Mussolinijevo], po
zvao radnike đa se predbilježe za domove, stajali su svi radilici ukočeni i nijemi. Radnici su se sa stajali u grupama, četvorica ili petorica i rasprav
ljali. G.-ovo ponašanje često se osuđivalo. Dugo se o tom diskutovalo, kako daleko smije ići, đa iskoristi svoju popularnost i da upozna mase sa svojim pjesmama rugalicama. G-a su zaklinjali đa bude oprezniji i da ne upropasti sav propagandni rad. Ali u preduzeću, kad su ga gledale nasmijane oči kolega, brzo je zaboravljao sve dobre savjete;
nadvladao ga je njegov temperamenat dok ga nisu konačno uhapsili. To je bio gubitak, ali njegovo mjesto bilo je brzo popunjeno. čudno je kakve se snage kriju u radništvu. Ovo ne samo da je je dina organizacija, koja postoji u zemlji pored fa
šista, već je i jedini ozbiljan protivnik koga fašisti u zemlji imaju. A oni to i znaju. Zato je uvijek velik broj špijuna i provokatora na poslu đa ih otkriva i uništava. Uvijek im uspijeva da prodru u njihove redove i uvijek su pojedinci hapšeni i osuđivani. Ne prođe ni tjedan dana, a da u Rimu pred vanrednim sudom ne padne koja strašna osu da. Uvijek dolaze novi ljudi, jer su oni stari pali u ruke fašistima, ali rad se odvija dalje bez pre kida. Uvijek rastu novi kadri za omladinski i sin
dikalni rad među radništvom.
Milano, rujan 19 ., litio bili da odeni. Od uhapšenja G-a počinje da mi gori tlo pod uog|ama. Štiti rne doduše moj izgled, moji autentični radnički papiri, moj lom- bardiiski dijalekt, a prijatelji mi omogućavaju da se mogu donekle slobodno kretati. Drugovi su umjetnici u opreznosti, mnogo su naučili. Špijune špijuniraju, promatraju i spretno odbijaju. Rad je sve savršeniji.
Bergamo, listopad 19.„ Već četrnaest dana pješačim kao živahan po- kućar kroz Lombardijsku ravnicu i nudim selja cima robu. U Italiji su konkursi i obustave plaća nja postigli pravi svjetski rekord. Oko 20.000 kon
kursa godišnje, među njima mnogi milijunski, i preko jedan milijun protestiranih mjenica zaista su za zemlju, kao što je Italija, težak posao. Tu- rinska Banca Agricola je mrtva, veliki zavodi:
Credito Italiano, Banca di Sconto, Banca di Ro
ma bore se u agoniji.
Obilazim vašare milanske pokrajine, ulazim u male seljačke majure i kuće zakupnika, upozna jem ovdje život najbjednijih u zemlji. Seljaci se danas ne mogu do sita najesti ni kruha. Poderani, bosi, malokrvni i neishranjeni idu bez volje i sna ge na posao. Loše obrađena polja posljedice su toga stanja. Izgladnjeli od vlasnika zemlje, plije-
njeni od države, od fašističkih zakona poniženi, do kmetova kao u srednjem vijeku, ti su šutljivi i opori ljudi sasvim ispunjeni potmulom i nejasnom mržnjom, koja je u svakom času spremna da eks plodira. Sve češće dolazi do krvavih svađa između funkcijonera vlasti i naroda. Kad je revolt krvavo ugušen na jednom mjestu, već plamsa na nekom drugom. A iz svake borbe izlaze talijanski seljaci sa ojačanom i jasnijom voljom. U pokrajini Brian- za, u čitavoj ravnici Po-a, u Veneciji, Toscani, Umbriji i Pulji ponavljaju se isti ustanci kao u Calabriji, Siciliji i Sardiniji.
Turino, listopad 19..
Prolazm Turinom i umiješam se m«đu mnoge besposlene radnike, kojima je kriza u Italiji otela kruh. Tražim posao, jedan sam od mnogih u ve likoj množini besposlenih, koji se provlače iz pre- duzeća đo preduzeća, od vrata do vrata, svagdje odbijeni, gladni, poniženi, zastrašujući i puni mržnje.
Turinsko radništvo borilo se sa fašizmom naj dulje i najotpornije, a mnogi borci još i danas pla ćaju to okrutnim kaznama u tamnici. Mnogo krvi je teklo ulicama Turina. Danas prolaze radnici ulicama Turina, izgladnjeli i ispijeni u dugačkim demonstrativnim povorkama. Spremni na borbu traže rada i kruha. Milicija je bespomoćna. Neće
43
i
đa baci iskru u barut. Kavane se zatvaraju, že ljezni zastori se spuštaju, građani bježe u kuće, gdje prolazi povorka. Srednji stalež simpatizira sa radnicima, jer mrze fašizam.
Jučer sam primio iz Rima vijest, da što brže otputujem. Čini mi se da su u Portolongonu pre brzo dobili nov posjet i policija budno pazi. Još danas putujem u Milano, da od X. pribavim ispra
ve, sutra ću biti u Chiassu i, ako bude sreće pre ko granice.
Chiasso, listopad 19 . . Moja vožnja iz Milana nije bila najjednostav niji dio mog puta. Od X. sam saznao, đa je policija posljednjih dana pokazala čudnovato živu djelat nost. U mojoj prijašnjoj tvornici bilo je raznih hapšenja, moguće su mi otkrili trag. U Chiassu je pooštrena kontrola, vlakove pretražuju. Zabrinuto me gleda dobri X., kao da hoće reći: »Da li ćeš to progurati?« — Nemam nimalo volje, da me sada — upravo pred ciljem — uhvate. Kod X ne mogu ostati; moraću da se skićem čitav dan po crkvama i trgovima, kao nenapadan malograđa
nin među mnogim ljudima, koji svi isto tako go
vore, vladaju se, idu i gledaju kao i on. Navečer ću se sastati sa X-om iza željezničkih tračnica.
Do tada će on još više toga saznati i vidjeti, što se može učiniti. Malo mi je čudno pri duši.
Veseo sam što će skoro noć i što ću sresti debeloga X-a na željezničkom nasipu. Jedan od uhapšenih posljednjih dana, koji je opet pušten, rekao mu je da su ga u istinu na kvesturi pitali za mene, za moje pravo ime, koje on nije znao- X. mu nije ništa objasnio, ali je preduzeo sve mjere opreza.
Tamnimnasipom vodi me do mašinskog spre mišta milanske željezničke stanice. Tamo smo se sastali sčovjekom, uuljem natopljenom odijelu stro
jara. Po stisku ruke upoznajem druga. To je P. T., bivši socijalista, koii vozi brzi voz Milano-Berlin!
U neizrecivoj primitivnoj toaleti željezničkih rad nika zamjenjujem moje odijelo sa hrpicom crnih masnih krpa, i pored P. T., koji se srdačno po
zdravlja sa crnom košuljom, koja je na straži, pe njem se kao ložač na lokomotivu. Nekoliko zviž
duka. Mašinist dovodi lokomotivu pred vlak. Ne koliko putnika ulazi, i mi polazimo. Vruće je u uskom prostoru lokomotive, bacam ugljen tako, da mi znoj curi u potocima s lica. Kad se nagnem vidim svijetlu zvjezdanu noć južne jeseni. Ras-
cvala zemlja leži u tišini, a u bježećem svijetlu našeg vlaka razabirem njihanje vinove loze izme
đu maslina, koje zarubljuju polje, protežu se ki
lometrima, kao da pružaju ruke od drveta do drveta. Strojar se zabavlja i daje oduška svojoj radosti kroz zvižduk lokomotive u noći. U Comu kratko čekanje. Milicija i karabinjeri pozdravljaju
na svima malim stanicama, kojima smo prolazili, klasičnim pozdravom.U Chiassa je stroga revizija.
Revizija je svršena, vrata vagona lupaju. Zvi
žduk. Stenjući kreće vlak. Vozimo se Švicarskom.
Zapjevali smo da se ori preko švicarskih bri- jegova iz naše zažarene lokomotive, zasićene uljem i parom. Iako su nam oči suzne, a jezik za vezan, neka ova pjesma bude pozdrav talijanskim radnicima i seljacima.
»Ustaj narode, spremaj se na ustanak, zastave se viju, vrijeme je ...«
